2.jpg

22/12/2017

 Nisu istih godina niti istog profesionalnog opredeljenja, različitih su životnih interesovanja i ne žive u istom gradu, ali ih povezuje ljubav prema plivanju, a nakon turnira, spaja prijateljstvo za ceo život. To su Martina Feher, Jovana Vulić, Aleksa Šehovac, Dimitrije Davidović i Bogdan Nedeljković, učesnici ovogodišnjeg SOFA Open-a.

 

 

Disciplina I: O njima

Poslednji je dan turnira, svi su na okupu, formiraju se ekipe za štafetu, smeh i po koja šala na tuđ račun odzvanja na bazenu. Jovana dok čeka svoju trku, napominje da studira španski jezik  na Filološkom fakultetu u Beogradu i obećava da će na kraju turnira pokazati šta je naučila baveći se osam godina sinhronim plivanjem. Subotičanin Aleksa, student Tehnološkog fakulteta u Novom Sadu, završava svoju trku na prvom mestu, razmišljajući kako bi atletika definitivno mogao da bude sledeći sport u kojem bi želeo da se oproba. Bogdan i Dimitrije, Beograđanin i Nišlija, iako sa različitih fakulteta, Elektrotehničkog u Novom Sadu i Beogradske politehnike u Beogradu, dele strast prema istom, dizajnu. Jedna devojka mirno sedi sa blagim osmehom iščekujući svoju trku. Kasnije, neko ju je pozvao po imenu, reč je o Martini, rodom iz Subotice. Studira na Visokoj školi strukovnih studija za obrazovanje vaspitača i trenera u svom rodnom gradu, a kada joj treninzi plivanja dozvoljavaju, voli da se počasti i sa još jednim – kik boksa.

Disciplina II: Počeci

Iako se većina ne bavi više profesionalno sportom, prisutni su u njemu rekreativno. A kao njegov značaj, jednoglasno bez dvoumljenja ističu mentalnu stabilnost i značaj po zdravlje.

Martina se nakon dve godine pauze zbog renoviranja bazena, vratila plivanju. Počela je da trenira još u sedmom razredu osnovne škole i tog perioda rado se sreća. Za nekoliko meseci sam već bila u takmičarskoj grupi, sve je išlo tako brzo i zabavno, jako mi je bilo interesantno i uživala sam jer sam ostvarila ono što sam želela pa čak i više od toga. Seća se da ljubav prema plivanju gaji još od prvih odlazaka na more sa roditeljima. Nisam želela da izađem iz vode, pa čak i kada bi mi postalo hladno. Nisam se umarala, naprotiv, dobijala sam neku dodatnu energiju. Jednostavno ta voda, boja i brzina, imaju jak uticaj na mene, očaravaju me skroz.

Za razliku od nje, Jovana se odlučila za timski sport. Svoje prve korake napravila je u takmičarskom plivanju, ali ubrzo je shvatila da to nije za nju i svoje mesto je našla u sinhronom plivanju.

 Nije mi se dopadala dinamika treninga, za mene je bio dosta monoton. Treninzi sinhronog plivanja su kreativni, izvode se koreografije uz muziku, roni se dosta i vežbaju se gimnastički elementi.

Dugo je imala strah da će ostati bez vazduha pod vodom, što joj se jednom prilikom i desilo. Bilo je to na nekom takmičenju i posle njega mi je trebalo mnogo vremena da se oslobodim, nakon tog perioda dosta sam psihički ojačala i bila sam mnogo motivisanija. Danas, ostaju joj mnoge lepe uspomene na vreme provedeno u ovom sportu.

Uz volju i želju, sve se može, ističe Bogdan, a na ličnom primeru i dokazuje. Pre tri godine počeo je samostalno da uči da pliva, a sada iza sebe ima već dva turnira i zapažene rezultate.

Naporno treniraš, stičeš kondiciju, kako volim da kažem, reč je o ,,probijanju dužina’’. Kada ne možeš više, samo treba da nastaviš dalje i onda je sve lakše. Koristio je internet na edukativan način  i uz mnoge tutorijale postigao sadašnje rezultate. Tehnika je nešto na čemu još moram da radim i smatram da se na njoj radi ceo život.

Pored plivanja, trči maratone, bavi se biciklizmom, a doskoro je aktivno trenirao kik boks. Njegov sledeći cilj je učešće u triatlonu.

Aleksa je počeo da trenira plivanje još sa šest godina, kako kaže, na plivanje su ga prvi put odveli roditelji. Iako se više ne bavi njime, trudi se da bar četiri sata nedeljno odvoji na sport. Iako je ponekad teško uskladiti svakodnevne i sportske obaveze, Aleksa u tome ne vidi problem. Sve je stvar dobre organizacije, sa planom, sve se može. Ističe važnost bavljenja sportom zbog zdravlja i održavanja fizičke spremnosti, a u plivanju je naučio da sport zahteva veliku pažnju i konstantan rad.

Kao i Jovana i Dimitrije se opredelio za timski sport, vaterpolo, u svojoj dvanaestoj godini, dok je pre toga trenirao košarku. Nikada nije kasno za bavljenje sportom i moguće je doći i do profesionalne karijere.

Iako on nije izabrao put profesionalnog sportiste, ističe zahvalnost prema ljudima iz vaterpolo kluba Zemun koji su mu dozvolili da trenira u njihovim terminima, a u njegovom rodnom gradu Nišu, uvek su tu saigrači iz kluba Nais. Vaterpolo ga je naučio disciplini i ojačao njegov timski duh, a takođe dodaje da je sport taj koji je pre svega, sve njih,  pomerio sa ulice.

 

Disciplina III: O značaju sporta i njegovom položaju

Ako želiš da treniraš, nije ti potreban niko – bitno je samo da hoćeš i radiš na tome, ističe Bogdan, a Martina dodaje da sport ne treba smatrati kao privilegiju već da on treba da bude deo našeg svakodnevnog života. Iako su već istakli da je značaj sporta pre svega u zdravlju i mentalnoj stabilnosti, Dimitrije naglašava i sticanje discipline na šta se Jovana nadovezuje da je vreme provedeno baveći se sportom, najbolje iskorišćeno vreme. Kažu da smo zemlja talenata, ali da se sport u Srbiji nedovoljno ceni. Ne ulaže se dovoljno u mlade talente, a to često ume da demotiviše sportiste pa odustaju od sporta, kaže Jovana. Dimitrije i Bogdan osvrnuli su se na rekreativan sport, koji Srbija ne prepoznaje u pravoj meri.  U sport se malo ulaže i ne promoviše se dovoljno, država je više okrenuta velikim klubovima u Beogradu, ističe Dimitrije, dok Bogdan naglašava da je naša zemlja, zemlja profesionalnog sporta. Kod nas rekreativni sport ne postoji, ljudi nemaju tu naviku da se bave njime. Zato je SOFA bitna i trebalo bi da postoji u što više gradova, zaključuje Bogdan.

 

 Disciplina IV: O turniru

Ekipi je, osim Bogdanu, ovo bilo prvo učešće na SOFA turniru. Martina će ga pamtiti po posebnoj čaroliji. To je bio osećaj čistog, istinskog, sportskog duha. Taj sportski mentalitet, snaga, energičnost i pozitivna energija su samo potvrdili da smo zajedno mnogo jači. Jovana je na prošlogodišnjem turniru bila volonter i to baš na plivanju. Još tada je odlučila da će se vratiti i ove godine, ali kao učesnik. Međutim, ono zbog čega će im ovaj turnir ostati u sećanju i zbog čega će mu se opet vratiti jeste prijateljstvo. Prijateljstvo koje su stekli i koje prevazilazi i sam sport.

 

Slike:
I –  S leva na desno, Jovana i Martina
II – S leva na desno, Dimitrije i Bogdan

III – S leva na desno, Jovana, Aleksa i Martina

 

 

 

Autor: Maria Petrović



15/10/2017

   ,,Psiha je ona koja, pored svih treninga, određuje razliku između ljudi i šampiona’’

 

,,Biti neko, nije datost, već zadatak’’- Jedan momak svoj zadatak počeo je još pre 14 godina. Danas, on ga živi, i piše nove stranice istorije. Zlatan dečko, kome više ni svet nije granica, srpski džudista Nemanja Majdov govori o putu do titule svetskog šampiona, svojim počecima i večitoj motivaciji.

Iako je prošlo već skoro više od mesec dana od osvajanja titule svetskog šampiona u kategoriji do 90 kilograma na šampionatu u Budimpešti, Nemanja i dalje nije svestan kakav je uspeh postigao. Za ovaj podvig, nije se spremao mesec ili dva pred samo takmičenje, već ceo život. ,,San koji sanjate od malena, nešto sa čime liježete u krevet svaku noć, za šta radite svaki dan, se ostvario. Čak i prije nego što je iko očekivao. Spartanski je to način života,  tri treninga dnevno, šest sati krvavog rada i odricanja svaki dan, ali to je sve uslov da biste bili najbolji na svijetu’’.

Nemanja je rodom iz Istočnog Sarajeva gde i danas živi i trenira. Džudo je tradicija u njihovoj porodici, dodira sa istim imao je još njegov deda. Majdov se prvobitno opredelio za  fudbal, a onda se  u sedmoj godini odlučuje za ovu borilačku veštinu. ,,Moj brat Stefan i ja  smo krenuli na džudo, otac nam je trener i dan danas, tako da smo džudo od početka ozbiljno shvatili i zacrtali velike ciljeve’’.

Upravo, u svojoj porodici vidi  i svoju najveću motivaciju. ,,Najvažnije mi je da učinim svoje roditelje i porodicu ponosnim i srećnim, mnogo su uložili u nas, svoje su živote podredili za uspijeh brata i mene i za ostvarenje naših snova, stoga želim da ih učinim najponosnijim na svijetu’’. Za Nemanju, džudo predstavlja nešto mnogo više od samog sporta. To je njegov način života, njemu je sve podređeno i on postaje prizma kroz koju gleda na svet. Iako život profesionalnog sportiste zahteva i mnoga odricanja, on ipak smatra da se sve može uskladiti. ,,Ja sam se odlučio za to i sad nema nazad, sve se može, i fakultet, sport i porodica, jer ako želite nešto baš mnogo onda nađete i vreme i rešenje  za sve, i ništa vam nije teško’’.

Pored svojih treninga, drži i časove malim džudistima, trudeći se da im prenese najvažniju poruku- ,,Šta god da rade u životu, ne smiju da gube’’.

Pred samo takmičenje, odlazi u neki svoj svet, u kojem ima mesta samo za emocije. Na tatamiju jedino misli o pobedi i tome da ni po koju cenu ne sme da odustane. Ali naglašava da iako su na borilištu protivnici, u svetu džudoa postoje prijateljstva. ,,Prisutna su velika prijateljstva u ovom sportu, družimo se, izlazimo, dolazimo jedni kod drugih, jer proći će ovaj takmičarski dio, a prijateljstva koja su svrha sporta, ostaju do kraja života’’.

Džudo ga je naučio najvažnijoj životnoj lekciji- da bude najjači kad je napotrebnije.

Meč koji će mu posebno ostati u sećanju desio se baš na šampionatu. ,,Polufinale, protiv domaćina, vicešampiona svijeta, sami protiv svih, 12 hiljada Mađara u Areni, meč za istoriju, produžetak… pobjeda i muk u sali… i na kraju samo čujete 50 navijača Srbije kako viču: Srbija,  Srbija,  Srbija… ’’!

Kada je u pitanju džudo, reč je o kompleksnom sportu jer predstavlja i jednu vrstu psihološke igre. ,,Psiha je ona koja, pored svih treninga, određuje razliku između ljudi i šampiona’’. Nemanja je veliki vernik i u veri pronalazi svoju smirenost.

Iako je samo sa 21 godinom ostvario svoj dugo sanjani san, smatra da ga postignut uspeh nije promenio. ,,Ja sam uvijek isti, i sada i prije i posle, ta slava donosi samo malo više obaveza, a ovako na drugu stranu je samo stvar ličnih pogleda na svijet’’. Ističe da je veoma važno baviti se sportom jer kroz sport se pre svega izgrađuje ličnost, psihički i fizički, upoznaje svet i stvaraju se  novi kontakti.

Džudo ne spada u najpopularnije sportove u Srbiji, za razliku od ostalih zemalja  u svetu. Međutim, naš džudista u svom uspehu takođe vidi i nadu da će se položaj ovog sporta u Srbiji uskoro i promeniti. Njegov sledeći zacrtani cilj jesu Olimpijske igre u Tokiju, za koje se, kako kaže, sprema ceo život i dodaje: ,,Bože zdravlja, i sa Božijim Blagoslovom to će biti moj dan’’.

Nemanja se neće takmičiti do kraja godine zbog povreda, a od januara nastavlja gde je stao, uz svoj čuveni moto: ,,Shall we begin’’ ?!

 

Autor: Maria Petrović



28/04/2017

Probajte da nabrojite koliko puta ste želeli nešto da uradite, a prepreka vam je samo jedna. Vi sami. Počeću od svojih izgovora: mrzi me, nemam vremena sad, neću moći, neću uspeti… ovako mogu do sutra. I sad se setite koliko toga ste propustili, jer ste imali ovako glupe izgovore. Mnogo, zar ne? Kajete se? I ja isto.

Odlučite kada to prestaje i istrajte u tome, koliko god imali predsrasuda, straha ili bilo čega. Samo idite napred. Ishod nikad ne može da bude loš ukoliko ste nešto pokušali. Tako sam pokušala i ja da istrčim svoju prvu trku zadovoljstva ove godine. Naravno, nisam mislila da mogu, ali nije bilo izgovora za ovu godinu.

U svojoj glavi sam zacrtala kako mogu to, iako da budem iskrena i nisam nešto bila u formi. Ali izgleda da je volja ovoga puta pobedila, a i naravno bitno je da trčite sa nekim ko će da vam daje vetar u leđa i olakša put ka cilju. Dok dolazite do starta, osetite tu energiju svih ljudi koji su došli i nekako je samo upijate, a to reprodukuje sjajnu atmosferu koja vlada. Zato kada gledate kod kuće, iz fotelje, vidite da se svi smeju iako trče već par kilometara!

Pun adrenalin kreće kad i sama trka, jer ste svesni da je počelo i da nema nazad. Drži vas do samog kraja, pa čak i posle trke, jer ste svesni da ste ispunili svoj cilj, za koji ste rekli: „Ma, nema šanse“ . Moj savet je da ne krećete svojom punom brzinom i punom snagom, jer 5km i nije tako malo, već izaberite neki srednji tempo, kako biste izdržali do samog kraja i sačuvali snagu za pobedonosni ples kada završite. Kada osetite da vam je potrebno malo odmora, slobodno to uradite, hodajte malo, ali ne predugo, jer ćete izgubiti ritam s početka. Ja sam bila u iskušenju da se odmaram na svakih pet minuta, ali moji divni drugari, članovi mog tima mi nisu dali, tako da nisam izgubila svoj ritam do samog kraja i hvala im još jednom na tome.

Kako smo se bližili kraju, čuli smo pobedničku muziku koja nas je jednostavno ponela, tako da smo od tada svi miksovali trčanje i đuskanje do finiša. Završila sam trku zadovoljstva toliko ponosna na sebe da sam već bila spremna sledeće godine za polumaraton.  Ali, sada mi se ta ideja od 21km čini kao ogromni zalogaj. Mada ko zna kakva volja i forma će preovladati do sledeće godine.

Držite se svojih ciljeva i nikada ne odustajte! Vidimo se i sledeće godine!

Autor: Teodora Mladenović